Nekad i sad

O kulturi danas i kulturnom naslijeđu

Name:
Location: Sarajevo, Bosnia & Herzegovina

Sunday, November 28, 2004


Staka Skenderova

Staka Skenderova

Čitajući ono nešto malo zapisa koji su se sačuvali o Staki Skenderovoj, pitam se kako to da se još niko nije sjetio da malo bolje istraži život te žene koja je u mnogim stvarima bila prva u Bosni i Hercegovini, Sarajevu….
Prva žena – pisac, autor Ljetopisa Bosne 1825-1856, kojeg je Aleksandar Giljferding pripojio svojoj knjizi putopisnih bilježaka.
Žena koja 1858., prije dolaska Miss Irby, otvara prvu školu za žensku djecu u Sarajevu, protiv koje su, kao kasnije i protiv škole Miss Irby, bili predstavnici srpske čaršije.
Prva žena učitelj.
Staka je vjerovatno bila i prva žena iz Sarajeva, koju je u to vrijeme u Carigradu primio sultan Aziz.
Ali Staka nije bila samo u Carigradu, ona je bila i u Jerusalimu, gdje se zaredila. (I pošto u Sarajevu nije u to vrijeme bilo ni ženskih manastira, ni pravoslavnih kaluđerica, Staka je svojim spoljnim izgledom i oblačenjem oponašala ženu koja se „odrekla ovog svijeta“ - nosila je muško odijelo!!!)
Bila je u prijateljskim odnosima sa Miss Irby, koja se na kraju i brinula o njoj, pošto je kuća u kojoj je Staka stanovala izgorila i Staka ostala bez igdje išta.
Život je okončala tragično. Po završetku zabave, organizirane na Ilidži, jedna kola su jurnula u gomilu, tom je prilikom teško ranjena i umrla je 26.5.1891.
Brigu o ukopu preuzela je Miss Irby.
Ne znam da li i ona, kao i Miss Irby još ima svoju ulicu u Sarajevu. Imala ju je, pa je nije imala, pa... Ko zna.

Saturday, November 27, 2004


Crkva sv. Josipa


Zemaljski muzej, Sarajevo

Karlo Paržik

Prosto je nevjerovatno kako u našim političarima, ali i u nama samima, postoji potreba da se izbriše, uništi sve što je bilo PRIJE.
Tradiciju treba čuvati samo SVOJU, a nikako ne i nekog drugog naroda, ili nekog drugog vremena, neke druge - domaće ili okupatorske vlasti.
Zemaljski muzej u Sarajevu, djelo arhitekta Paržika već je više od mjesec dana zatvoren za javnost!

Karlo Paržik, arhitekt (Jičin, Češka, 1857 - Sarajevo, 16. 6
1942.) Sarađivao na izgradnji Votivkirche u Beču; preporučen J. Vancašu, došao u
Bosnu gdje je djelovao gotovo 60 godina. Gradio u Dalmaciji, Skadru, Zagrebu i
Beogradu, a u Sarajevu projektirao Pravosudnu palatu, Zemaljsku banku, hotel
"Evropa", stari muzej (kasnije Husrefbegova palata), crkvu sv. Josipa itd.
Najzančajnije mu je djelo kompleks Zemaljskog Muzeja u Sarajevu; zalagao se za očuvanje historijskog dijela grada i predlagao izgradnju novih dijelova grada od
Koševa prema Sarajevskom Polju.

(Iz Enciklopedije likovnih umjetnosti.)


Friday, November 26, 2004


Petrica Kerempuh

Irena Wenigova

Gledam kroz prozor krovove prekrivene snijegom koji već dva dana uporno pada i sjećam se jedne zime, početkom sedamdestih, kada sam se našla po prvi puta u Pragu. Bio je to službeni put na koji sam odbijala krenuti, naravno zbog onih tenkova 1968. što ugušiše Praško proljeće.
Ali, eto me ipak u Pragu.
Irena Wenigova (rođena 16. 11. 1931. u Plzenu, prevoditeljica) pozvala nas je na večeru. Pričamo o piscima koji su zabranjeni, izdavačkim kućama u Pragu, koje su temeljito očišćene od nepodobnih. I naravno o prijevodima. Objašnjava nam kako je teško bilo raditi na prijevodu Krležinih Balada Petrice Kerempuha. Govori i o drugim prijevodima Krleže na Češki. Dok slušam, razmišljam kako prevesti Balade, kako ih staviti u dijalekt. I ne nalazim odgovora.
Irena Wenigova i Dušan Karpatsky!
Zlatko Crnković je u Vijencu o njima napisao:
Karpatský je već onda prevodio hrvatska književna djela na češki jezik i objavljivao ih u praškim izdavačkim kućama, ponajviše, koliko znam, u Odeonu, u kojem je urednica bila isto tako neumorna i samozatajna prevoditeljica s hrvatskog i srpskog jezika Irena Wenigova. Njih su dvoje, čini mi se, uz još nekoliko imena koja neću ovdje navoditi jer se bojim da bih i nehotice mogao koga izostaviti, učinili više za poznavanje hrvatske književnosti u Češkoj nego čitava jedna kroatistička katedra.
Irenin prijevod Krležinih Balada Petrice Kerempuha (prepijev Josef Hiršal) objavljene je u Pragu prvi puta 1963. godine. Drugo izdanje izašlo je 1994. godine, a treće 2002.

V mlze

Krvavá mlha v mlžné krvi,
Mrtvola v blátě,
V lebce červi…
Spálené kostely, světci krvaví,
Dým, oheň, mlha, v mlze bezhlaví…
V dálavách, v mlze psí pláč, tma rudá,
Bistrický chudák, bistrická chudá…
Stín hluché coury vleče svou stóru,
Dým, mlha, v dáli kopyta moru…
Zběsile cválá na chcíplém oči
Do mlhy, do tmy, v dálku se noří…
Na mlatě v stínu vlhkého sena
Stín stíhá stín a stíní se stěna…
Pár škorní blátě, stín ještě jiný…
Mlhavo…Ticho…Čas mlh a stíny…
"Psst, chlapci, mlčte, cito. Citissime,
kyrie eleison, na kříži visíme!"
"Pod sekyru s bány, špány i kapitány,
excellentissime i eminentissime!"
"Nepovstaneme-li, nikdy se nevzkřísíme!"
"Tři sudy prachu, olova a zbraní,
Gurkfeldští slíbili jít s námi do povstání!"
"Vždyť je to fuk, kdy tělo polkne jáma"
Mlhavé hlasy v tmách…Mlhavá mlha samá…
Krvavé akordy, rudé stubické drama…
(prepijev i prijevod Josef Hiršal a Irena Wenigová)

Mirno spavaj Krleža, Česi te i danas štampaju.

Thursday, November 25, 2004


Gabrijel Jurkić -Idila

Gabrijel Jurkić

U povodu 30. obljetnice slikarove smrti Matica Hrvatska u Sarajevu i Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine organizirale su u Sarajevu izložbu slika Gabrijela Jurkića.
Kao i uvijek osupnuta sam ljepotom Jurkićevih slika ali i zamišljena nad našim odnosom prema umjetnicima, koji su živjeli i stvarali na ovim prostorima.
Gabrijel Jurkić rodio se 24. 3. 1886. godine u Livnu, gdje je i umro 25. 2. 1974. Učio je slikarstvo u umjetničkoj školi Čikoša i Crnčića i u Privremenoj višoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu, a zatim na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču kod A. Deluga.
Živio je i radio u Sarajevu od 1911. do 1953., a zatim se sa suprugom Štefom preselio u Franjevački samostan Gorica u Livnu, gdje je i umro.
U okviru ciklusa „Muzeji i Galerije“, čiji je autor bio književnik Vitomir Lukić, Televizija Sarajevu emitirala je 1985. godine emisija Gabrijel Jurkić. (Kamera Stipe Svetinović, režija Vedrana Mihotić). Iz te emisije prenosim dio teksta Vitomira Lukića.

Jedan od preteča impresionizma Constable izjavio je gotovo prije dva stoljeća: „Slikarstvo je nauka i treba se njime baviti kao istraživanjem zakona prirode.“ To će upravo činiti Gabrijel Jurkić primjenjujući na prirodu čitav sistem uporne strategije koja godinu dijeli na proljeće, ljeto, jesen i zimu, dan na jutro, podne i veče – i za šest decenija ova će sistematika neprimjetno preći u naslove ciklusa što bi se mogli nazvati svojevrsnom filozofijom prirode.
Za Jurkića, koji je na prirodu gledao s nekom vrstom religioznog oduševljenja kao na nedokučivi teatar mijena i zakona – slika je mogla biti više ili manje uspio odraz prave stvarnosti, skrivene od našeg saznanja.

Wednesday, November 24, 2004


Stara pravoslavna crkva, Sarajevo

Sarajevski knjižari

Ko se iz naše generacije ne sjeća Bućuka, iz male antikvarnice u pored hotela Central, Stipe iz knjižare Svjetlosti na Titovoj ulici, Muzura, legende od koga smo najčešće i kupovali knjige, zato što su se kod njega mogle kupiti na kredit?
Antikvarnice i Bućuka više nema, nema ni Stipe u Svjetlosti, samo još Muzua i danas sretnem dok šetam Ferhadijom. Ne prodaje više knjige, a nije uspio ni ostvariti san o vlastitoj knjižari.
Njihovu tradiciju su nastavila dva mlada suvlasnikja danas najbolje knjižare u Sarajevu, Damir Uzunović i Goran Samardžić.
Samardžić je autor romana »Šumski duh«, „sigurno jednog od ponajboljih djela napisanih u posljednje vrijeme na štokavštinivih“ kako piše Novi list, koji donosi opširni intervju s njim.

Tuesday, November 23, 2004

Šimićevi susreti

Nakon što su održani ovogodišnji Šimićevi susreti, o čijem sam lošem i prizemnom programu pisala na drugom mjestu, danas "Pincom.info" objavljajuje tekst pod naslovom Šimićevi susreti treće vrste.
U ovom tekstu autor kritizira nedopustivu manipulaciju sa imenom i djelom velikog pjesnika.

Izložba "Česi u BiH"

U Galeriji Franjevačkog samostana Sveti Anto u Sarajevu sinoć je otvorena izložba "Česi u BIH". Više o tome u Nezavisnim novinama.


Miljacka Posted by Hello

Miss Irby (Adeline Pauline Irby)

Pitam se koliko stanovnika današnjeg Sarajeva, koji prolaze kroz ulicu Mis Irby, zna zašto ili po kome je ta ulica dobila ime?
Miss Irby, zaboravljeni autor i dobrotvor zaslužuje da se o njoj napiše nekoliko riječi.

Miss Irby

Adeline Pauline Irby rođena je u Engleskoj 1833. godine, gdje je i završila školovanje. Putujući Evropom sa svojom prijateljicom Georgenom Muir Mackenzie stigla je do Praga, gdje su im Česi predložili da proputuju i kroz zemlje na Balkanu, koje su u to vrijeme još bile pod turskom upravom. One to i učine i po povratku u London objave 1866. godine knjigu Travels in the Slavonic provinces of Turkey-in-Europe (Putovanje po slavenskim zemljama Turske u Evropi). Ilustracije za ovu knjigu uradio je F. Kanitz, a predgovor je napisao čuveni engleski političar Gladstone.
(Online knjižara Abebooks nudi danas original ove knjige po cijeni od 800 dolara!) Knjigu je 1868. preveo na srpski Čedo Mijatović.
U drugom izdanju knjige na engleskom jeziku, objavljenom 1877. godine, nalaze se i tri poglavlja koja se odnose na Bosnu i Hercegovinu.
Miss Irby i Miss Mackenzie stigle su po drugi put u Sarajevo 1866. Odmah po dolasku Miss Irby je počela vršiti pripreme za osnivanje jednog zavoda, u kojem bi se školovao ženski podmladak. Zavod je i osnovana 1869. godine i o njemu je Miss Irby održala referat na Međunarodnom pedagoškom kongresu u New Yorku 1892. godine.U početku rada Miss Irby je imala velikih neprilika. Ovoj školi su se suprotstavljali i pravoslavci i katolici. (Miss Irby je bila protestant.)Do Ustanka 1875. godine Zavod se već afirmirao kao dobra osnovna škola. U školu su se u početku upisivala ženska djeca iz uglednijih srpskih porodica, no kasnije se škola sve više okreće najsiromašnije stanovništvu.
Od 1875. do 1878. godine Miss Irby se bavi humanitarnim radom i pomaže srpskom stanovništvu koje je izbjeglo iz Bosne u Slavoniju i Dalmaciju.
Po povratku u Sarajevo, od 1879. godine, pa do svoje smrti 1911. godine posvećuje se školovanju ženske djece iz siromašnih porodica. Podignuta je i nova zgrada Zavoda – mislim da se nalazila negdje u blizini današnje Radićeve ulice – a škola je vremenom prerasla u srednju – učiteljsku školu.
Miss Irby umrla je u septembru 1911. godine, a time je prestao i rad njenog Zavoda. Zahvalne Sarajlije nazvale su jednu ulicu po njoj, a naziv te ulice ostao je nepromijenjen, iako su se od njene smrti do danas promijenile mnoge vlasti.
Na kraju treba napomenuti da je Josip Lešić napisao knjigu Anđeli milosrda: miss Paulina Irby. ("Veselin Masleša", Sarajevo, 1990.)
Kakva slučajnost! U povodu zatvaranja Mađunarodnog sajma knjiga Interliber današnje Oslobođenje piše između ostalog:"Pokazalo se da postoji izvanredan interes hrvatske javnosti za izdanja iz BiH, posebno za izdanja koja svjedose o kulturnoj bastini i naslijedju BiH, medju kojima su izdanja Sarajevo Publishing, ANU BiH, Orijentalnog instituta i Instituta za istoriju... “, kazao nam je Ibrahim Spahic, direktor Poslovne zajednice izdavaca i knjizara BiH.

Monday, November 22, 2004

Zagreb

Danas sam se vratila iz Zagreba.
Bila je to prva posjeta tom gradu nakon deset godina i prva vožnja vlakom od Zagreba do Sarajeva poslije 1992. godine

ZAGREB I ZAGREBI
Netko je rekao da je Zagreb ugodan samo kao zabranjeno voće, kao limunada Stendhalove Napuljke. To je živa istina. Kad ne mogah boraviti u tome gradu — bez kojega uostalom ne mogu biti, mada on može biti i bez mene — čeznuo sam za Zagrebom kao Hrvat za Hrvatskom, kao vojnik za civilom, kao uznik za slobodom. Sada kada se mogu ovdje kretati kao svaki peštanski agent, kada vidim da sam tu tuđinac kao toliki Zagrepčani, sada mi je Zagreb dosta dosadan. To je sasvim prirodno. Nakon Pariza, pa i nakon Ženeve i Beograda, Zagreb je provincija i još nešto gore! Živjeti se da na selu i velegradu. Zagreb nije selo, a nije ni velegrad, pa je zbog toga tako dosadan, tako silno dosadan, te se tu ljudi iz dugočasice čak ubijaju. Taedium vitae, moeror Zagrabiensis, spleen zagrebački, naročito kad zaintače vječna ta zvona, kad dosade i novine u kafani, pa se bulji na ulicu u kišu i u ista poznata lica na kojima čitaš vječno jedno te isto s prekrasnom nadom da ćeš se i na Mirogoju u njihovom društvu jamačno dosađivati. Samo ono su dani koji nisu svakidašnji. Zato nisu pravi dani svakidašnji dnevi zagrebački, pa se ljudi naročito ovog ljeta ubijaju da bi prekinuli taj »o, kako svakidašnji život!« (Antun Gustav Matoš)

Na povratku sam ustanovila da je Blog.hr "zatvoren" do 20.12.2004. Šteta!
Kod nas, na Balkanu, ništa izgleda ne može da zaživi, pa ni ideja o blogu!